Vladas Braziūnas

proljetno doba skitnji na nebu mjesečev brojčanik i zemlja, nošena prostorom korijenjem zahvaća tebe govori jezikom šuma, i ja ću govoriti u tvoje providno, vedro lice na izvrnutim ruševinama grozničave duše kopriva a tvoji predosjećaji će šutjeti bijela kao arka bljesnula je nada, obojica smo joj mahnuli uhvatila je opušak golubica a mi smo kušali otrov i vodio je pakao u nebo za prigušenim osmijehom madone i kruh je teško, duboko disao obuzet će prodorno i bolno se prelijevati preko zemalja zaliti luckasta djela i jezik mog pranaroda ne će biti ni raskoš, ni granica razmahujući se kroz prastaro granje pod zemljom crpeći iz njega bjelinu brezama i zdravo se opirati, amen i uzdižu se stupovi dima ti griješnom kišom postaješ u kuli, gdje čekaju smrtnici crne sove i gavrane lete dim jele je gorči dim johe je slaði od tvog imena stotinu puta kako bi prošao kroz ponor kako bi zazvečali konjanici kako bi zazujala šarena tanad razlomivši kruh kao zemlju mi jašemo, jašemo li kući? ili u skandinavska brda polja ledenjačkog kamenja oh, kakve boje! priklanjaju se brežuljci i ne prestaje razgovor muškaraca noć sovinim krilom odnosi san od slugu i voda kotrlja kamen i raonik brazda zemlju u morenama Perkūnas se raða a duše odlijeću preko Atlantika i na rodne obale padaju tada zaznajemo da se živjelo s tim šumama, s koprivnjacima s našim lutajućim dušama koje ništa više ne shvaćaju zato reci i opet reci tko tvojoj riječi daje moć kakva je zlokobna utjeha snova koja te izdaje svakog jutra uvela koprivo, slušaj