htio bih pisati na praznima
površinama svojih crteža
na rubovima svojih simfonija
na zidovima svojih katedrala
na zabatima, oltarima, govornicama
moje propovjedi gluhonjemima
bile bi slušane
najviše htio bih pisati
na blijedu našu kožu
na našim bedrima i bokovima
na krčećim našim trbusima
zapravo tako i pišem
samo prijedlozi budu pogriješni
a ponekad i padeži
umirali su u jeziku svome
molili su ispod hrasta svog
njihove mlade bez suza su plakale
kao i moja kosa umirali su jedan po jedan
sivi su pepeli umrljali užarene pupove
njihova tijela na miru su pustili jastrebi i ćelave hijene
kroz srca probodeni u miru se odmaraju
njihovi ratni robovi i bogovi i štrikovi njihovih vješala
flaute i bunari, žviždaljke i šuštajući vjetrovi,
mrtva pisma na papirusu, oko ruba malo pljesnjiva
nepoznati je kraj, na nišanu lovački sokol stoji
glup, ali našega Boga sin, suze, ko trnovi oštre
stepenice vise u zraku, zaprašene i okružene godinama,
metak pogodi metak, to je strpljivost i sloboda
previše su ljigave tvoje planine, koje ližu oblaci
ali, Bogu hvala, nije prelijepa
ova obmana bijelih crkava
ovaj kič labudovog oblaka
nije prelijepa jelena kod jezera
mjesečinu koja pije
Bogu hvala, mjesečinu ne prelijepu
od tvoje duše nije ona ljepša
gdje je ta uspomena lijepa sa usnama od lipa
klečući vjetar na poljima, prodavač kiše
sjeverna kugara crvene suze bira
tuga tuge je kruta, oštar je kljunčić oskruše
bez odgovora pije vodnu bolest u plućima koja krče
vazduh je tako vedar, izgleda da je tu sanatorij
nemoj me izvući kao stabljiku iz zemlje, koja izgleda ružno
usred seljačkih radova, kad se snijeg već rastopio, drhtim zbog zvuka svakog
vedro je groblje, prijatno, Isidor zimski usjev zasije
Marija se moli za čovjeka, Anđeo za njega svira
dosta bi bilo tih troje mitova, kad bih se sjetio
šetajući ovim putem, kad bih pretrpio
ispod prozora su krupni liljani, po njima bubamara svjetlo-crvena,
plavi tvoj konjić četverokrilac
vrela voda, ledeni vjetar, šetaju tiho kod vatre, i šištaju
tračevi ovogodišnji, svađe prošlogodišnje
rosne su njive, krpelji crpe krv ovog svijeta
čim otvoriš oči osjetiš, kako grglja u rijeci il u tebi
pobjegli iz mrtvoga grada izgladnjeli miševi
ni mrvice nije ostalo, ništa ostalo nije iz ljubavi
djetinstva, osim šepavih pjesmi, osjećaja
mutnih, trojansko pismo
svijetla noć, topla i nježna kao unutrašnja strana tvoga bedra,
ono jutro prespavat ćeš, po danu probudit ćeš se, u noći po-
spana preživjet ćeš na pola sa mnom, kroz prozore mećava
smiriti se neće, daškama, kroz prozore, mrazni dlanovi mra-
zova dodiruju bijelu kožu jabuke, pruža se vrt poluprazan,
kroz polje još vidljivo široko, prostiru se bijelo istučena
rublja mrtvih majki, teške su i spore, cvijećem išarene nji-
hove haljine, rijetko vidljive u snovima, šuštaju,
dušo, dušo, moja šarena, meni pokloniš mene, slabog i čistog